|
Na oko 51% teritorija
Republike Hrvatske oblikovan je krški reljef. Dinarski krš se u
Hrvatskoj prostire kroz Žumberak, Samoborsko gorje i cijelu Hrvatsku
južno od Karlovca, a ima i manjih izoliranih krških područja na
Medvednici, u Slavoniji i Hrvatskom zagorju. Karakterizira ga
nedostatak vode na površini. Vodeni tokovi su malobrojni, kratki i
često presušuju. Najveći dio vode otječe u podzemlje tvoreći time kroz
dugo vremena razne površinske i podzemne krške fenomene u topljivim
karbonatnim stijenama. Kod nas prevladavaju vapnenac i dolomit.
Površinski krški oblici su kamenice, škrape, ponikve, uvale i polja u
kršu. Naše najveće polje u kršu je Ličko polje površine 465 km2.
Podzemni krški oblici su spilje i jame koje proučavaju speleolozi.
Spilje još od davnina
zaokupljaju čovjekovu pažnju. Naši preci su ih koristili u razne svrhe:
kao mjesto stalnog ili privremenog boravka, grobišta, svetišta,
skrovišta, za opskrbu vodom… Tragovi boravka pračovjeka nađeni su u
više spilja u Hrvatskoj. Najpoznatije su Šandalja u Istri, Veternica na
Medvednici i naravno, poluspilja na Hušnjakovom brdu kod Krapine. Naši
su preci pred 3500 godina u Bezdanjači pod Vatinovcem (Vrhovine, Lika)
doprli do dubine od čak 120 m, uz savladavanje
tridesetmetarske vertikale, i tamo sahranjivali svoje mrtve.
Sama riječ speleologija
dolazi od grčkih riječi: spelaion (prirodna podzemna šupljina, odnosno
spilja) i logos (riječ, znanost). Dakle, radi se o znanosti o spiljama
i jamama. Speleologija zapravo objedinjuje fizičku i umnu aktivnost. Da
bi se prirodne pojave u nekoj spilji protumačile, potrebno ju je
fizički proći za što treba uložiti tjelesni napor, budući da je
spiljska okolina pomalo «neprijateljska» prema čovjeku. Karakterizira
je niža temperatura i visoka vlažnost zraka, a dnevna svjetlost je
potpuno odsutna. Kod istraživanja složenih i dugih spilja te dubokih
jama ekipe speleologa borave u podzemlju više dana i pri tome ulažu
velik napor za što trebaju biti u dobroj kondiciji, pa takva
istraživanja predstavljaju i «sportski» pothvat. Potrebno je poznavati
i tehnike slobodnog penjanja i rada sa speleološkom opremom za penjanje
i spuštanje. Po potrebi primjenjuju se i alpinističke tehnike penjanja,
te plivanje, čamci i ronilačke tehnike za svladavanje potopljenih
spiljskih kanala (speleoronjenje). Prilikom speleološkog istraživanja
izrađuje se topografski nacrt, odnosno «karta» spilje ili jame.
Topografski nacrt se smatra najvažnijim dokumentom speleološkog
istraživanja. Također se obavljaju razna stručna i znanstvena
istraživanja: biološka (biospeleološka), geološka, hidrogeološka,
meteorološka, arheološka i druga. Posebno zanimljive rezultate imaju
biospeleološka istraživanja, budući da je dinarski krš bogat životom i
smatra se područjem s najvećom podzemnom biološkom
raznolikošću na svijetu. Ima puno endemskih vrsta.
Najpoznatija je svakako čovječja ribica prvi put pronađena u
Postojnskoj jami u Sloveniji i nema je nigdje izvan područja Dinarida.
Naš najdulji speleološki objekt je spiljski sustav Đulin ponor -
Medvedica u okolici Ogulina koji je dug 16396 m, a najdublji
je jamski sustav Lukina jama - Trojama na sjevernom Velebitu dubok 1392
m. U Hrvatskoj je i najveća podzemna vertikala na svijetu. Riječ je o
vertikali od 513 m u jami Velebiti na sjevernom Velebitu. Veliki trud i
znanje iziskuje i snimanje fotografija u podzemlju. O tome detaljnije
možete pročitati u popratnom tekstu naše fotogalerije.
U 11. stoljeću (1096. godine)
prvi put se u spisima (spis o granici posjeda samostana Sv. Krševana)
spominje neka spilja na području Hrvatske. Riječ je o Spilji u zaljevu
Željina na Ugljanu. Naravno, to je današnje ime spilje. Prvo znanstveno
djelo o spiljskim pojavama u Hrvatskoj, napisao je 1584. godine Nikola
Vitov Gučetić, dubrovački filozof. Pokušavao je protumačiti nastanak
siga, strujanja zraka itd. Pritom je proučavao spilje Šipun kod Cavtata
i Vjetrenicu na Popovom polju u BIH. Hrvatske spilje proučavali su i
stranci od kojih su najpoznatiji slovenski istraživač Janez Vajkard
Valvasor i Talijan opat Alberto Fortis. Prvim hrvatskim speleologom
smatra se Ivan Lovrić (Sinjanin) koji je 1776. godine opisao svoje
istraživanje Gospodske spilje kod izvora Cetine u koju je ušao
stotinama metara daleko od ulaza, pritom svladavši vertikalu od 17
metara pomoću užeta.
Početkom organiziranog
bavljenja speleologijom u Hrvatskoj smatra se 1892. godina kada je
osnovan Odbor za uređenje Baraćevih spilja kod Rakovice (ostao je
sačuvan dokument koji svjedoči o tome). Sačuvan je i novinski članak iz
1866. koji govori o otvorenju spilje Samograd kod Perušića za
turističke posjete i u njemu se također spominje Odbor za uređenje. No,
za razliku od Odbora za uređenje Baraćevih spilja trenutno nisu nađeni
drugi, vjerodostojniji dokumenti.
Pravi procvat hrvatske
speleologije počinje tek iza Drugog svjetskog rata. 1949. godine
osnovana je Speleološka sekcija u Planinarskom društvu «Zagreb», koje
danas djeluje pod imenom HPD «Zagreb-Matica». Ubrzo se osnivaju sekcije
i u drugim planinarskim društvima. 1954. godine osnovano je Speleološko
društvo Hrvatske (SDH) kao prva poslijeratna speleološka udruga izvan
planinarske organizacije. SDH je preteča današnjeg Hrvatskog
speleološkog saveza (HSS) koji predstavlja hrvatsku speleologiju u
Međunarodnoj speleološkoj uniji (UIS), vrhovnoj svjetskoj speleološkoj
organizaciji. Dakako, bilo je još puno «povijesnih» događaja vezanih za
speleologiju, ali to je ipak preopširna tema za ovakvu vrstu članka.
Dakle, krovna speleološka udruga u Hrvatskoj je Hrvatski speleološki savez koji
okuplja speleološka društva i klubove, a značajan dio hrvatskih speleologa
djeluje u Hrvatskom planinarskom savezu, odnosno njegovoj Komisiji za
speleologiju (KSHPS) koja okuplja speleološke odsjeke planinarskih društava.
Ako i Vi želite uživati u
ljepotama hrvatskog krša, na raspolaganju su Vam turistički uređene
spilje koje su prepune prelijepih siga i ostalih spiljskih «ukrasa».
Među poznatijima su spilje Veternica kod Zagreba koja u turistički
uređenom dijelu ne obiluje sigama, ali zato ima vrtložnih lonaca,
kostiju spiljskog medvjeda i okamina nekadašnjih stanovnika Panonskog
mora. Samoborcima je već preko 30 godina poznata Grgosova spilja u
Otruševcu, čije je otkriće i pokrenulo samoborsku speleologiju. Tu su i
druge spilje: Vrelo kod Fužina, Lokvarka kod Lokvi, Baraćeve spilje kod
Rakovice, Cerovačke spilje kod Gračaca, Manita peć u Nacionalnom parku
Paklenica, jama Baredine kod Nove Vasi u okolici Poreča i novootvorena
Đurovića spilja ispod aerodroma u Ćilipima. Svakog dana možemo
očekivati otvorenje i još koje spilje za turističke posjete.
Na kraju, valja napomenuti da
se osobama koje nisu završile speleološku školu ili tečaj ne
preporučuje ulazak u spilje jer to za osobe koje ne vladaju tehnikama
kretanja u podzemlju predstavlja veliku opasnost. Mogući su padovi,
teške ozljede, pa i smrt. I Zakonom o zaštiti prirode je zabranjen
ulazak u speleološke objekte (osim turistički uređenih sa stručnim
vodstvom) svima koji nisu članovi neke od speleoloških udruga koje
imaju dozvolu za stručna i znanstvena istraživanja izdanu od
Ministarstva kulture RH pod čijom se nadležnošću nalazi i zaštita
prirode.
sastavio: D. Pleše (uz neizbježno korištenje
literature, prvenstveno knjige Speleologija u
izdanju PDS Velebit)
|
Jama s magarećom glavom, o.
Cres
foto:
N. Buzjak, rasvjeta: I. Živković
|
